U velikoj dvorani Doma sindikata, u 20 sati, Tarantinov film „Neslavna kopilad”, u prevodu distributera „Prokletnici”, naći će se pred obožavaocima lika i dela ovog kontroverznog reditelja, čiji su filmovi „Psi iz rezervoara”, „Petparačke priče” i serijal „Kil Bil” obarali rekorde gledanosti.
I „Prokletnici” su tipično Tarantinovo delo, dakle film sa sa puno krvi, nasilja, akcije i crne komedije. Uz jedan dodatak – ovo je i svojevrsni špageti-vestern na temu Drugog svetskog rata, sa naslovom pozajmljenim od istoimenog italijanskog filma Enca Kasteljarija iz 1978. godine. Glavni junaci filma su članovi voda američkih Jevreja i grupa pripadnika francuskog Pokreta otpora koji se svete nacistima, a uloge su poverene Bredu Pitu, Kristoferu Volcu, koji je u Kanu osvojio „Zlatnu palmu” za najbolju mušku ulogu, Dajan Kruger, Melani Rolen, Danijelu Brulu...
U Kanu, gde je i napravljen ovaj intervju, Kventin Tarantino je odgovarajući na pitanje koji je njemu najdraži aspekt ovog filma, odgovorio u svom stilu: „Volim tu moć filma koji se bori protiv nacista. I to ne samo metaforom, već bukvalnom realnošću... Želeo sam da uradim ratni film koji bi bio uzbudljiv i ubedljiv i nikako iz uobičajene vizure žrtava”.
Snimali ste gangsterske filmove, kung-fu filmove... Zašto baš sada ratni film o Drugom svetskom ratu?
Oduvek sam voleo te subžanrove tipa „grupa momaka u misiji”. Tokom 1940. godine u Americi su se snimali ratni filmovi sa tom fantastičnom mešavinom avanture i akcije. Sve to je i moj seks.
Radili ste i pre sa velikim zvezdama, ali ovde ipak imate Breda Pita?
Robert de Niro mi je jednom učinio uslugu, Brus Vilis takođe, a ovo je prvi put da radim sa Bredom, dakle sa nekim čija je zvezda čak veća od njegove slave, što znači da za njega nije bilo neophodno da mi čini uslugu.
Šta više volite, da snimate ili montirate, jer i u montaži dajete i puno upornosti i strasti?
Volim montažu jer me ona vraća na onaj početni proces – proces pisanja. Tu mi uvek nekako uspeva da poslednja ruka pisanja postane prvi rez filma.
U Kanu smo videli verziju „Prokletnika” od dva sata i četrdeset i osam minuta, čini se da se od vas očekivalo da još malo boravite u montaži?
I ja sam čuo glasine da studio od mene očekuje da skratim film za još 40 minuta, ali to je potpuna laž. Na producentima je da uvek šefuju okolo naokolo, a na meni je da branim svoju ideju. S druge strane, nemam pravo da se žalim i to je odlična situacija. Ne treba ništa da se radi bez „hapšenja”, bez prinude. Film je vaš, vi ste jedini koji ste živeli i živećete sa njim i znate da ne možete da učinite brzopletu presudu zbog koje ćete kasnije zažaliti. Moji producenti Harvi Vajnstajn i Dejvid Lind bili su sjajni za saradnju. Oni su imali šta da kažu. Sa nečim sam se složio, sa nečim nisam. Uvek sam pokušavao da realizujem njihove sugestije jer su investirali mnogo novca. Nisu bili u sobi kada sam pokušavao, ali u pola stvari nisu bili u pravu, mada je bilo situacija u kojima sam u sebi govorio: „Prokletstvo, Harvi je bio u pravu”.
Niste li ovaj film ipak malo zbrzali?
Kako to mislite? Sigurno mislite na to da je od moje najave da pišem scenario pa do premijere u Kanu proteklo samo godinu dana? Mislite da je bilo neophodno da neke stvari malo odstoje? Ne znam da li ste u pravu jer kada ste reditelj u mojoj poziciji, stvari postaju malo lakše. Možete da uzmete dovoljno vremena da radite scene i većina reditelja to želi. Ali tu je nešto što ti sugeriše da tako ne radiš, jer znaš da kada imaš tri dana da snimiš scenu stvari mogu da se ne zavrte. Kada imaš manje vremena više je energije na ekranu. Kada sam pogledao svoj prethodni film „ Smrtni dokaz” jasno sam uočio – imao sam previše vremena.
Preuzeto sa sajta B92 .
